Nebo je ograničen, vidljiv deo deo beskonačnoga.
Malo je dana u mom životu koji prođu u potpunoj sreći i zadovoljstvu. Mislim da umem da se radujem sitnicama, ali me izjeda kada shvatim da su osećanja nezadovoljstva i gneva često toliko moćna da zapljusnu i isperu svaku pozitivnu vibraciju koja je nekada nacrtala osmeh na mom licu. Tada ona ostaju u zanemarenoj senci. Ili jednostavno odlete kao golubovi koji su kljucnuli i poslednju mrvicu hleba. Želim da živim u sreći! To je cilj ljudi i svrha postojanja. Ne? U čemu je onda? Na mom licu uvek se može videti kako se trenutno osećam. Pretpostavka će gotovo uvek biti tačna. Ne trudim se previše da se to promeni i ne treba mi razlog. Takav sam čovek. Tako verovatno i mora da bude, ukoliko verujete u sudbinu i njene moći. Samo ne dozvoljavam da ona bude jedini faktor koji će uticati na moj život. Neka jedan više, za početak, bude samo moj princip. Jednostavno tako. Hoću da postavim branu koja će zaustaviti svaki val melanholije koja postaje opasna po mene. Hoću da nađem način da sijam i da taj moj sjaj obasjava i sve druge oko mene. Vremena je mnogo, a čini nam se da opcija ima mnogo. Treba samo naći način dosegnuti do njih. Preskočiti. Ili upotrebiti merdevine, pronaći stepenice. Smatram da je to bitno ako ne želim da ostanem u stegi svakodnevice, statično i ne pomerajući se napred. Šta je najgore što može da se desi? Da li mogu da se okliznem u nazad i padnem? Neću znati ako ne izaberem jedno od najboljih, a ponekad i rizičnih opcija – pokušaj.