Večeri koje mirišu na tebe
Sedela sam sama. Noć je uveliko pala, tama je obavila svaki deo mog tela... Toliko me je stegla da nisam bila u stanju ni da pobegnem, ni da dozivam u pomoć, ni da vrištim. Svom svojom težinom koračala je u moje telo, moje loše veče, protraćen dan i neispunjen san. Prolazile su slike ispred mojih očiju, tebe i mesta na kome sam te videla. Vidim ih tako jasno da bih mogla sasvim realistično da ih nacrtam, ali nijednom bojom ne bih uspela da dočaram svoje tadašnje uzbuđene otkucaje srca prouzrokovane tvojim otelotvorenjem... Ne mogu da sredim uzburkane misli... Pune su sećanja na tebe. Ne mogu čak ni da se rasplačem, samo sedim i gledam okolo i tražim te u svakom malom i velikom predmetu. Počinju da liče na tebe i to me plaši. Biće još ovakvih noći, ja to znam i ne mogu protiv toga. Dok ti nasmejan obuvaš čizme i odlaziš nasmejan u svetlost grada, tamo gde te čeka još neko nasmejaniji od tebe, nisi svestan da neka osoba obojena mrakom i neosvetljena pokušava da otera misli sa tebe.. I pita se samo jedno pitanje koje je uzdrmalo njeno postojanje, a ono glasi: ‘Da li ćeš me čekati?’.